Rock&metal 4ever
29.08.2005., ponedjeljak
Bijelo dugme(1,2)
Biografija sarajevskog Bijelog dugmeta zaista je dugačka i impozantna. Vjerovatno najveći rock'n'roll sastav sa područja bivše Jugoslavije, djelovao je više od dvadeset godina, u vrijeme nezgodno za glazbenike općenito, a naročito za rockere koji prije njih gotovo da i nisu postojali. Prokrčili su put brojnim sastavima iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, a sa mnogima su kasnije surađivali i pomagali im. Kroz Dugme je kroz godine rada prošlo zaista puno vrsnih svirača i pjevača, ali 'bog' je bio samo jedan i o njemu je sve ovisilo.Goran Bregović utemeljio je i odredio put Dugmeta. Uz njega, najveću karizmu nosio je Željko Bebek, koji je uz Bregovića postao zaštitni zaštitni znak Bijelog dugmeta. Iako često nezadovoljan, sjajnih glasovnih mogućnosti, često i na bas-gitari, kada je to bilo potrebno, Bebek je sa Bregovićem nosio Bijelo dugme kroz njihove najslavnije, ali i najteže dane.Lider i osnivač Goran Bregović (rođen 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu) u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost muzici. Iz drugog razreda niže muzičke škole (smjer violina) izbačen je kao lijen i netalentiran. Već sa jedanaest shvatio je da djevojke 'padaju' na dečke koji sviraju gitaru. Kada mu je majka početkom šezdesetih godina kupila gitaru, prve lekcije dobio je od Ede, brata scenarista Abdulaha Sidrana. Prvi, bezimeni sastav, Bregović je osnovao još u osmom razredu osnovne . Goran je želio upisati srednju likovnu školu, ali je majka, uplašena da se tamo skupljaju homoseksualci, insistirala da upiše Prometnu tehničku školu. Pristao je, ali samo pod uvjetom da pušta kosu. Vrlo brzo odustaje od Prometne škole i prelazi u gimnaziju. Tamo ulazi u grupu Beštije. Vec sa šesnaest godina počeo je sam da se uzdržava, pa je tako svirao narodnjake u kavani u Konjicu, prodavao novine i radio na gradilištima. |
Bijelo dugme(3,4)
U to vrijeme Željko Bebek (rođen 16. prosinca 1945. godine u Sarajevu) pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od značajnijih sarajevskih sastava tog vremena. Grupa je konstantno imala problema sa bas gitaristima koji su se stalno izmenjivali. Na koncertu Beštija, Bebek je zapazio Bregovića i preporučio ga ostatku članova grupe i tako je Goran počeo svirati bas u Kodeksima. 1969. godine odlaze na gažu u dubrovacki Splendid bar gdje sviraju klasični repertoar za turiste. Na terasi Splendid bara uočio ih je talijan Renato Pacifico i ponudio im da dva mjeseca sviraju u njegovom klubu u Napulju. U tu avanturu su se upustili početkom 1970. godine uvježbavši repertoar na tragu Jimi Hendrixa i grupe Cream.Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora Edo Bogeljić vratio se u Sarajevo i Goran po prvi put prelazi na solo gitaru. U ljeto 1970. Goran i Željko za basistu pozivaju Zorana Redžića (rođen 29. siječnja 1948. godine u Sarajevu) koji je u to vrijeme svirao u grupi Cicci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića (rođen 9. ožujka 1950. godine u Beogradu). |
Bijelo dugme(5)
|
Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. No, Milić Vukašinović ih je sve 'zarazio' novim viđenjem muzike. Počeli su da sviraju u skladu sa onim što su tada 'prašili' Led Zeppelin i Black Sabbath. Samo dva tjedna nakon što je Vukašinović došao u sastav, dobili su otkaz na svim mjestima gdje kojima su svirali. Bez angažmana, sa nešto uštedevine, ostali su na otoku Capri. Pozvani su da svoju novu muzičku koncepciju predstave u jednom klubu na otoku Ischia. Nakon ljeta, prestaje i taj angažman. Vraćaju se u Napulj gde jedva preživljavaju. Postupno se iz te kombinacije sve više izdvajao Željko Bebek. Prvo su ga natjerali da prestane svirati ritam gitaru, jer to više nije bilo u modi. Bebek se teško prilagođavao novom materijalu, a i pjevački je za njega bilo sve manje mjesta. Nakon što bi on otpjevao uvod, ostala bi trojica nakon toga improvizovizirali pola sata. U jesen 1970. godine Bebek se uvrijeđen vratio u Sarajevo. Samo godinu dana ranije bio je stup Kodeksa, da bi razocaran otišao kao višak. Krajem godine po njih su došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil (basist Indexa) i vratili ih kući. |
Bijelo dugme(7)
|
Odluka o novom imenu pala je relativno lako. Publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme" i odabran je taj vizualno zgodan simbol i grupa je službeno prozvana u Bijelo dugme 1. siječnja 1974. U to vrijeme su u studiju suradivali sa Batom Kostićem, gitaristom YU grupe. Bregović je kasnije isticao 'kako je ta suradnja puno utjecala na njegovu daljnju muzičku orijentaciju, posebno kada je folk bio u pitanju'. Nove snimke "Top" i "Ove ću noći naći blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik odbio ih je uz objašnjenje da su pretrpani poslom i da će morati sačekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana potpisali su petogodišnji ugovor sa Jugotonom. Ta loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u povijesti cjelokupne jugoslovenske diskografije.Željko Bebek odlučuje dati otkaz u Savezu zajednica socijalnog osiguranja BiH, i da, iako oženjen i sa malim djetetom, krene u rizičnu avanturu. U početku su pretežno svirali u manjim gradovima, s naglaskom na Zenicu. U ožujku 1974. na bas gitaru dovode Zorana Redžića umjesto Jadranka Stankovića, s kojim nisu bili zadovoljni. Sljedeći singl sa pjesmama "Glavni junak jedne knjige" (tekst pjesnika Duška Trifunovića) i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine, objavili Jugoton i Diskoton, jer je Bregović suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i sa Diskotonom ugovor za singl. Vlado Pravdić To im je donijelo negativan tretman u tisku, ali koji im je kao mladom sastavu bio neophodan, pa makar bio i negativan. Pojavljivanje u medijima je naravno, puno pripomoglo odličnoj prodaji prve ploče. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. svibnja 1974. godine, kada su predstavljeni kao nove nade. Treći singl sa pjesmama, kasnijim velikim hitovima "Da sam pekar" i "Selma" (autor teksta - Vlado Dijak), objavljuju 30. kolovoza 1974. i taj singl predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. U listopadu,, u ljubljanskom studiju Akademik, za samo dvadesetak dana snimaju debitantski album "Kad bi' bio bijelo dugme". U međuvremenu nastupaju u beogradskom Domu sindikata na rodenđanskoj proslavi, tada kultne emisije "Večer uz radio", gdje su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere vrlo brzo osvojili publiku, a poduzetni zagrebački manager Vladimir Mihaljek, sređuje im da sviraju u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest tisuća okupljenih dočekalo ih je sa velikim oduševljenjem |
Bijelo dugme(6)
|
Do ljeta 1971. godine nastavili su da nastupaju kao Mića, Goran i Zoran, a onda je Milić Vukašinović otišao u London. Goran upisuje filozofiju, a u jesen 1971. godine gitarist, Ismet Arnautalić poziva ga da osnuju grupu Jutro u kojoj su se našli Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Goran prvi put okušava kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije govorio s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, Goran je odlučio da ga ipak pozove. Snimili su "Patim, evo deset dana" koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro. A-stranu je zauzela danas zaboravljena "Ostajem tebi". Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u JNA, ali su ostali čekali njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka u vojsci snimili su još četiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzičkim pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić napustio ih je krajem 1972. godine i sa sobom ponio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se prepirali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić (rođen 10. prosinca 1955. godine u Varešu) koji je prije toga svirao u grupi Rok i klavijaturist Vlado Pravdić (roden 6. prosinca 1949. godine u Sarajevu) koji je prešao iz Indexa. Sredinom godine, grupu je napustio i Zoran Redžić kojeg zamjenjuje Jadranko Stanković. |
Bijelo dugme(9)
|
Album "Šta bi dao da si na mom mjestu" sniman je 1975. godine u Londonu sa producentom Neil Harrisonom. Bas gitaru svirao je Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško ozljedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Udarni hitovi bili su "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", "Došao sam da ti kazem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više". Upakirana u raskošan omot, ploča je imala veću cijenu od uobičajene, ali je ipak za kratko vrijeme prodana u više od 200 000 primeraka. Zbog njih je Jugoton izumio dijamantsku ploču jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. Grupa je pozvana da za Novu Godinu svira Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu.Dežurni mudraci iz protokola prekinuli su njihov nastup nakon nekoliko minuta jer su se uplašili preglasne muzike. Zoran Redžić otišao je u JNA, a u grupu je stigao Ljubiša Račić, gitarist i vođa grupe Formula 4, koji je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bila velika jugoslavenska turneja. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 ljudi, a u Beogradu su tri puta rasprodali dvoranu Pionir što prije njih niko nije napravio. "Dugmemanija", kako su je tada nazivali, uzela je puni zamah a po novinama su se rasplamsale polemike za i protiv. U ožujku 1976. godine izašao je retrospektivni album Gorana Bregovića na kojemu su se našli prvi snimci grupe Jutro, ali i pjesme koje je napravio za Zdenku Kovačićek, Biseru Veletanlić i Jadranku Stojaković. U travnju 1976. godine Dugme odlazi u Ameriku gdje snimaju Ipetov singl sa pjesmama "Džambo" i "Vatra" i Bebekov sa pesmama "Milovan" i "Goodbye, Amerika". U lipnju iste godine članovi grupe odlaze na radnu akciju "Kozara 76", što je bio lukav Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji, za koju su ih dežurni dušebrižnici uredno optuživali. |
Bijelo dugme(8)
|
Album prvijenac se od samog početka prodavao odlično. Provokativan omot djelo je Dragana Stefanovića, koji će i ubuduće biti zadužen za vizualni izgled albuma. Prvokativan omot albuma, pogotovo u tadašnje vrijeme bio je vrlo hrabar potez i donio im je veliki uspjeh. 'Kad bi bio bijelo dugme' donio je seriju dojmljivih pjesama, koje je poznati zagrebački novinar i kritičar Dražen Vrdoljak prozvao pastirski rock. Termin pastirski rock obilježio je ostatak karijere dugmeta. Kontroverzni omot kasnije je uvršten u englesko izdanje knjige u kojoj je objavljeno 500 najuspješnijih omota ploča.Na album "Kongres rock majstora" (Jugoton 1975.), Bregović je uz pratnju Zagrebačkog gudačkog kvarteta, uvrstio pjesme "Ima neka tajna veza" (tekst Duška Trifunovića), "I kad prođe sve, pjevat ću i tad", "Znam za jedno tiho mjesto" i instrumental "Minijatura za moju majku". Četvorka je krenula i na turneju a pratili su ih članovi YU grupe. U to vreme Dugme je objavilo singl sa pjesmom "Da mi je znati koji joj je vrag", a zatim su krenuli na iscrpljujuću turneju po Jugoslaviji. Već u proljeće 1975. godine Bijelo dugme bilo je najpopularniji jugoslavenski sastav. Prije snimanja druge ploče, što je neuobičajeno na ovim prostorima, povukli su se u selo Borike u Bosni na visinske pripreme. Stvarala se ploča koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan |
Bijelo dugme(10)
|
Na jesen u JNA odlaze Ipe Ivandić i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta dolaze Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nekakav nogometni transfer. Treći po redu album trebao se zvati "Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje", ali Bregović na taj tekst nije stigao da napravi muziku, pa je na brzinu smislio naslov "Hoću, bar jednom da budem blesav", što nije odgovaralo Jugotonu, pa je pronašđen kompromis i nova ploča je nazvana "Eto! Baš hoću!". Album je opet sniman u Londonu, uz producentsku palicu Neila Harrisona, a bas je svirao Bebek. Na ploči se našla ambiciozna balada "Sanjao sam noćas da te nemam", kao i "Loše vino" iz repertoara Zdravka Čolića (muzika Bregović, tekst Arsen Dedić), jednostavna "Ništa mudro" i folklorom inspirirane "Slatko li je ljubit tajno" i "Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega".U medjuvremenu je Ljubiša Račiću dobio otkaz jer je tražio povišicu. Zamijenio ga je Sanin Karić (ex Teška industrija). Njih petorica 1977. godine odlaze na turneju po Poljskoj, gdje su odsvirali devet koncerata. Najavljivani kao "Vodeća jugoslavenska grupa mladog naraštaja", izazvali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rock. Po povratku iz vojske priključili su se Zoran Redžić i Ipe Ivandić koji je naknadno proglašen nesposobnim za vojnika.Turneja po Jugoslaviji nije tekla glatko. Koncerte su pratili tehnički problemi, a i publika se nije odazivala u istom broju kao prethodne godine. Grupu su razdirali unutrašnji sukobi, a kada su prekinuli turneju po Jadranu, počelo je da se govori i o raspadu. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima se trebao snimiti live album. Dugmetu je krenulo slabo i trebalo je smisliti nešto veliko. Na ideju novinara Petra Popovića odlučeno je da se 28. kolovoza 1977. godine, kao oproštaj pred Goranov odlazak u JNA, održi besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. |
Bijelo dugme(11)
|
U jesen 1978. godine, Dugme pojačano novim članom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem započinje pripreme za novu ploču, ali kako je Goran još uvijek bio u vojsci, otkrili su ih oficiri i zabranili mu izlaske iz vojarne, tako da su se u Sarajevu okupili tek 1. studenog 1978. godine, po njegovom izlasku iz vojske. Objavljivanje albuma "Bitanga i princeza" pratila je čitava serija cenzorskih poteza od strane Jugotona. Odbijen je omot Dragana Stefanovića zbog "vulgarnosti", a nije prihvacena ni fotografija na kojoj ženska noga šutira muškarca u osjetljivo područje između nogu. Ploču je na kraju dizajnirao kućni dizajner Jugotona. Iz pjesme "Ala je glupo zaboravit njen broj" izbačena je psovka "Koji mi je moj". Iz ključne balade "Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš", stih "A Krist je bio kopile i jad" promenjen je u "A on je bio kopile i jad".Ploča se u prodaji pojavila početkom 1979. godine i proglašena je njihovim prvim, zaista zrelim albumom. Urbana, potpuno lišena folk utjecaja, na tragu "Malog princa", donijela je pored pjesmama "Na zadnjem sjedištu mog auta", "Bitanga i princeza", "Ala je glupo zaboravit njen broj" i snažne, emotivne balade "Kad zaboraviš juli" i "Ipak pozelim neko pismo" u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Aranžman za "Sve će to..." napisao je Ranko Rihtman, a za "Kad zaboraviš juli" Vojkan Borisavljević. Produkciju je radio Neil Harisson. Ploča je tiražom oborila sve prethodne rekorde, a proglašena je i pločom godine. Naravno, i turneja je bila uspješna. U Beogradu su pet puta rasprodali dvoranu Pionir, a cijeli prihod uplatili su nastradalima od potresa u Crnoj Gori. Na stadionu JNA, u Beogradu, 22. rujna organizirali su koncert pod nazivom Rock spektakl 79. Uz brojne predgrupe: Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, YU grupa, Revolver (iz Trsta), Metak, Boomerang, okupili su impresivnu brojku od oko 70 000 posjetitelja. U to vrijeme Goran je prvi put radio muziku za film, prvijenac se zvao "Lične stvari". Pjesme "Pristao sam biću sve što hoće" (tekst Duško Trifunović) i "Šta je, tu je" našle su se i na singlu. 1980. godine grupa je bila na odmoru, a Goran je pretežno boravio u Parizu. |
Bijelo dugme(12)
|
Krajem 1980. godine objavili su ploču "Doživjeti stotu" nastalu pod utjecajem novog vala. Ploču je prvi put producirao Bregović. Osim pjesama "Pristao sam, biću sve što hoće" i "Pjesma mom mlađem bratu" ostale su u duhu novog vremena. U temama "Ha ha ha" i "Tramvaj kreće" (ili kako biti heroj u ova šugava vremena), Bregović prvi put nudi političku obojenost, što je bila karakteristika novovalnih grupa. Turneju po Jugoslaviji započeli su u Sarajevu, a završili je 5. travnja u zagrebačkom klubu Kulušić, gdje su snimili drugi koncertni album. LP je pod nazivom "5. april '81", a izdanje u ograničenoj seriji od 20 000 primjeraka,a osim starih pjesama, našla i obrada hita legendarnih Indexa "Sve ove godine". Početkom 1982. godine svirali su i u Austriji, u Innsbrucku u okviru manifestacije na kojoj je budući domaćin zimske Olimpijade bio u posjeti bivšem. Na povratku, na carini su im zaplijenili opremu i 'opalili' vrlo visoku kaznu. Da bi se financijski pokrili, tokom ljeta 1982. održali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali četrdesetak koncerata. Procjenjuje se da ih je u tih pedesetak dana vidjelo preko 120 000 ljudi. Pošto je Điđi Jankelić otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima bio Garabet Tavitjan, bivši član grupe Leb i sol. Nakon izlaska iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine pridružio i Ipe Ivandić. U veljači 1983. Bijelo dugme objavljuje album "Uspavanka za Radmilu M." kojim se Bregović planirao oprostiti od publike i nakon turneje raspustiti grupu. Kao gost, na snimanju je sudjelovao i fenomenalni gitarist Vlatko Stefanovski. Štos pjesma bila je "Kosovska" otpjevana na albanskom jeziku, koju je Bregović napravio na osnovu iskustava iz vojske,a bila je intrigantna, pa i malo provokativna zbog turbulentnog političkog stanja na Kosovu. Zbog 'Roka mandoljina' još uvijek ima nekoliko pekarni u kojima Bregoviću ne naplaćuju burek. U ostalim pjesmama Bregović se bavio muzičkim fazama kroz koje je grupa prolazila tokom karijere. Planirano je bilo da koncert na u Beogradu 24. travnja bude ujedno i poslednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregu da nastavi s radom. Po običaju, nakon naporne turneje Dugme opet odlazi na duži odmor, a Goran odlazi na put oko svijeta, između ostaloga i da bi se skinuo sa alkohola i LSD-a. Tifa i Bregović Za to vrijeme Bebek je snimio i drugi samostalni album pod nazivom "Mene tjera neki vrag", a Bijelo dugme službeno je napustio u travnju 1984. godine. Novi pjevač postao je Mladen Vojičić Tifa (rođen 17. Listopada 1960. u Sarajevu) koji je prije toga bio u grupama Top i Teška industrija. Razmišljalo se i o Alenu Islamoviću, ali je on odlučio ostati u Divljim jagodama jer se pribojavao da će se Bebek ipak vratiti. Dugme je sa Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal. Poduzetni Bregović u to je vrijeme sa Zdravkom Čolićem u Sloveniji osnovao izdavačku kuću Kamarad, a za distributera nove ploče određen je Diskoton. Album se pojavio u prosincu 1984. godine. Nazvan je jednostavno "Bijelo dugme", a na omotu je objavljena reprodukcija slike Uroša Predića "Kosovka devojka". Ploča opet donosi folku orijentiranog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice i Bora Đorđević (sa Bregovićem i Tifom pjeva "Pediculis pubis" i koautor je teksta). Lazar Ristovski nakon snimanja ponovo postaje punopravni član grupe. Provokativna obrada himne "Hej Slaveni", indirektno je pokrenulo čitav niz 'jugoslavenstva' u pjesmama kod drugih sarajevskih grupa. Preradio je i svoju staru stvar "Šta ću, nano, dragi mi je ljut", koju je svojevremeno uz pratnju YU grupe snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom "Lipe cvatu" postala je najveći hit sa nove ploče. Svoj dug život imale su i pjesme "Padaju zvijezde", "Lažeš", "Da te bogdo ne volim" i "Jer kad ostariš". Naklada ploče i posjećenost na turneji naravno, nadmašili su sve prethodne brojke.Klupske nastupe imali su i u zagrebačkom klubu Moša Pijade. Pod pritiskom ozbiljnih profesionalnih obveza i teretom iznenadne slave, Tifa napušta Dugme 1. listopada 1985. godine i odlazi na dosluženje vojnog roka. Sa Dugmetom je posljednji put nastupio 2. kolovoza u Moskvi, na koncertu kada su Sarajlije, uz Bajagu i Instruktore, predstavljali domaći rock na Svjetskom festivalu omladine i studenata. Novi pjevač ipak postaje Alen Islamović, koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Na omotu nove ploče"Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo", trebala se naći slika "Dvije godine garancije" Miće Popovića, ali kako je on u to vreme još uvek slovio za disidenta, i to je palo u vodu. Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. U vreme rastućeg nacionalizma Bregović je te 1986. godine, ponudio još jednu ploču inspiriranu jugoslavenstvom. Osim političkih obojenih pjesama, tu se našli i instant hit "Hajdemo u planine" kao i balade "Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne", "Te noći kad umrem kad odem kad me ne bude", "Ružica si bila, sada više nisi". Naravno, i ova ploča je odlično prihvaćena kod obožavatelja. Dvostruki live album "Mramor, kamen i željezo", snimljen na turneji, pojavio se u Listopadu 1987. godine. Naslovna pjesma je obrada starog hita iz repertoara zagrebačke grupe Roboti. Na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do zadnjeg studijskog albuma. Poslije turneje na kojoj se promovirao novi album, grupu sasvim tiho napušta Vlado Pravdić i posvećuje se poslu sa kompjuterima. Sa grupom se još nekoliko puta pojavio na velikim koncertima. Krajem 1988. godine izašao je album "Ćiribiribela". Apsolutni hit bila je pjesma "Đurđev dan". Iskoristivši stih Đorđa Balaševića "A ja nisam s onom koju volim" i staru cigansku temu, a u pratnji orkestra, Bregović je ovom obradom zaludio publiku napravivši pravi 'kafanski' hit.Provokacija je bila smještena i u pjesmi "Lijepa naša" koju je kombinirao sa "Tamo daleko". Album je imao još pjesama koje su se publici brzo uvukle pod kožu: "Evo zakleću se", "Napile se ulice", "Ako ima boga", "Šta ima novo". Početkom 1989. godine kreću na dvomjesečnu turneju, medjutim, nakon koncerta u Derventi, Alen Islamovi, ne obavjestivši nikoga, odlazi u rodni Bihać da se liječi, zbog konstantnih bolova u bubregu. Turneja se naglo prekida, a nitko nije bio svjestan da je to bio posljednji koncert u veličanstvenoj karijeri Bijelog dugmeta. Otkazuju koncerte u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz, ostavivši situaciju oko budućnosti benda potpuno otvorenom.Nakon odlaska iz Dugmeta, Islamović objavljuje solo LP "Haj, nek se čuje, haj nek se zna" (Jugoton 1990.) u produkciji Nikše Bratoša. U proljeće 1990. godine izlazi kompilacija balada "Nakon svih ovih godina" nastalih u razdoblju od 1983. do 1988. godine. 1994. pojavljuje se dupli kompilacijski album "Ima neka tajna veza". Na omotu je reprodukcija slike "Radost bankrota". Bregović nastavlja uspješnu karijeru filmskog kompozitora, koju je započeo radovima na filmovima Emira Kusturice "Kuduz" i "Dom za vešanje", nakon čega je nastavio raditi sa velikim svjetskim glazbenicima. Specijalno za Kusturičin film"Arizona dream", Iggy Pop obradio je nekoliko velikih hitova Bijelog dugmeta, poput "Ako možeš zaboravi" i "Hajdemo u planine". Goran Bregović danas živi na relaciji između Pariza, New Yorka i Beograda. Željko Bebek se preselio u Zagreb, gdje je nastavio uspješnu samostalnu karijeru. Zoran Redžić je u Finskoj, a Mladen Vojičić Tifa do 1995. bio je u Sarajevu, da bi potom otišao u Njemačku, gdje je okupio Tifa Band. Ipe Ivandić na početku rata odlazi u Beograd, gdje je izvršio samoubojstvo početkom 1994. godine. Alen Islamović nastavio je solo karijeru, uglavnom svirajući po svijetu za iseljenike. Bivši Jugoton odnosno današnji Croatia Records objavili su na CD-ima veći dio ploča Bijelog dugmeta, kao i kompilacije "Sanjao sam noćas da te nemam" i "Rock & Roll - najveći hitovi 74-88". |
28.08.2005., nedjelja
Divlje jagode
Heavy metal................Za opširnije posjetite divlje jagode |
10.06.2005., petak
Bijelo dugme
Sarajevske legende,ili jednostavno cila institucija države...... |
18.05.2005., srijeda
Bijelo dugme
|
Konačni oproštaj Bijelog dugmeta Kad su oni bili Bijelo dugme, i mi smo bili drugačiji, i bilo nam je drugačije. I nisu samo pjesme bile bolje. Tim općim osjećanjem može se i objasniti stalna emotivna potreba da se Bijelo dugme ponovo desi. Nešto slično kao što se svako malo očekivalo (i najavljivalo) od Beatlesa, sve dok takve špekulacije nisu prekinuli pucnji kojima je ubijen John Lennon. Svi koji su prodefilovali kroz Bijelo dugme (sa izuzetkom Gorana Ipeta Ivandića) živi su i zdravi. Ostaje još samo pitanje da li su spremni da obnove priču o grupi koja je nekada bila najslavnija na ovim prostorima? I naravno: u kolikoj mjeri oni dijele sa publikom nostalgiju i sentimentalnu potrebu za obnavljanjem ove grupe? Prije dvije-tri godine tražili su se odgovori na ista pitanja. Sve špekulacije presjekao je Goran Bregović rekavši kako je priča o Dugmetu završena i kako ga više ne privlači bilo šta što bi imalo veze sa njegovom nekadašnjom grupom. No, od priče o ponovnom okupljanju Dugmeta nisu baš svi odustali: nekolicina promotora iz Sarajeva, uz pomoć ljudi bliskih Goranu Bregoviću, namjerava ovih dana otići do Beograda i tamo pokušati saznati koliko je ova ideja u novom milenijumu daleko od realizacije. Štošta se moglo promijeniti u par godina. Bregović je poznat kao čovjek promjene, ali i čovjek kontinuiteta. Ma kako to paradoksalno zvučalo. Iako je napustio formu rock'n'roll benda, i dalje su dobar dio njegovog repertoara sačinjavale pjesme koje su nekada urađene za Dugme. Nije stoga daleko od pameti pomisao da će u jednom trenutku sve to htjeti vratiti na ishodište i provjeriti kako iskustva koja je sticao u posljednjih trinaest godina, otkako Bijelo dugme ne radi, mogu funkcionisati ponovo nakalemljena na bazično rock'n'roll stablo. U cijeloj priči novac nije presudan, ali nije ni faktor koji se smije zanemariti. Sada se već pominju fantastične sume od pola miliona maraka, koliko su, za sada još uvijek tajanstveni, sponzori spremni odvojiti da se najpopularnija rock ekipa Balkana ponovo okupi na jednoj sceni. Ma kako napuhano i megalomanski zazvučala ta cifra u prvi mah, ako iole ozbiljnije razmislimo, postaje jasno kakve marketinške razmjere može poprimiti jedan takav događaj u koji bi, bez sumnje, bile uprte oči svih zemalja nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije, a također i oči i uši njihove dijaspore. Razmjere tog očekivanja možda malo i plaše Bregovića. Moguće je da sa pravom sumnja hoće li pet ili sedam ljudi koji dugo nisu svirali zajedno moći zanatski odraditi posao a da budu na visini tog događaja. Poznat kao perfekcionista, vjerovatno sumnja da bi se moglo odvojiti dovoljno vremena za uvježbavanje kako bi to zaista bio koncert za pamćenje. Postoji nekoliko opcija koje će mu biti predočene. Jedna je da se napravi mini turneja po glavnim gradovima republika nekadašnje Jugoslavije i da to bude zvaničan oproštaj Bijelog dugmeta od publike. Druga, i izglednija, opcija vezana je samo za stadion Koševo i Sarajevo, gdje bi se dogodio veličanstven oproštaj od publike na jednom mjestu. Priča ima smisla i zato što Dugme nikada zvanično nije ni prestalo djelovati. Samo što, nakon odlaska Alena Islamovića u jeku turneje Ćiribiribela, u rano proljeće 1989. godine, ova grupa nikada više ništa nije zajedno uradila. Godine do pred rat su prošle u stalnim nagađanjima ko će biti novi pjevač Bijelog dugmeta, a Bregović je počeo raditi muziku za film pa se nije ni žurio da pitanje grupe stavi na dnevni red. Kao pop autor imao je dovoljno prostora radeći sa Zdravkom Čolićem na njegovom tada aktuelnom albumu i ratne godine Bijelo dugme je dočekalo kao grupa na čekanju. Tokom rata došlo je do gubljenja komunikacija među članovima benda. Svako odlazi na svoju stranu, više ili manje uspješno se bavi muzikom, a neki se totalno povlače sa estrade. Bregović stiče svjetsku slavu sa svojim novim Orkestrom za svadbe i sahrane, a stari orkestar mu biva sve manje značajan. Opće je uvjerenje da bi proces okupljanja Bijelog dugmeta bio posve jednostavan ukoliko bi Goran Bregović izrazio spremnost da se on popne na scenu sa svojim nekadašnjim sastavom. Postavlja se i logično pitanje ko bi sve svirao u toj kombinaciji. Jedan jedini čovjek je prošao kroz sve faze i sve formacije Bijelog dugmeta i bio tu u svakom trenutku njihove karijere, tako da je mjesto gitariste potpuno jasno. Ili Bregović na tom mjestu ili koncerta nema. Bas gitarista također ne bi trebao biti pod znakom pitanja. Zoran Redžić je, otkako je krajem šezdesetih iz grupe Čičci došao u Kodekse, najpouzdaniji Bregovićev saradnik i prijatelj. Njih dvojica su i kumovi. A Redžić je bio prisutan na svim Dugmetovim ostvarenjima osim kada je objektivnim okolnostima bio spriječen. Na drugom albumu nije svirao jer je povrijedio prst pa je bas dionice odsvirao Željko Bebek, ali je Redžić potpisan, a na trećem Eto, baš hoću!, nije ga bilo jer se nalazio na odsluženju vojnog roka. Koliko je on značajan Bregoviću govori i činjenica da se tada Dugme na omotu pojavilo kao četvorka, a tek na koncertima zamijenili su ga, nakratko, Ljubiša Racić i Sanin Karić. Još u vrijeme pune aktivnosti Dugmeta, Redžić je otvorio tonski studio u Sarajevu i počeo se baviti producentskim radom. Producirao je koncertni album Mramor, kamen i željezo, koji je završavan dok je Bregović bio negdje na Atlantiku. Ratne godine provodi u Finskoj, gdje se također bavi muzikom. Po povratku u Sarajevo organizuje mjesta za svirke novih nada sarajevske scene, a danas vrlo popularna grupa Knock Out je njegov menadžerski i producentski projekat. Sljedeće pitanje je: koji bi bubnjar sa Redžićem upotpunio ritam sekciju? Originalni bubnjar Bijelog dugmeta Ipe Ivandić više nije među živima. Tokom ratnih godina boravio je u Beogradu i tamo je izvršio samoubistvo. Ostaje dilema između dvojice ljudi koji su ga mijenjali u raznim fazama istorijata benda. Milić Vukašinović je sarađivao sa Bregovićem i prije dugmeta, a kada je Ivandić bio u vojsci, odsvirao je bubnjarske dionice na albumu Eto, baš hoću!. Mića je trenutno u Sarajevu, upravo je objavio novi album, a kako je uvijek spreman na nastup i u znatno bezazlenijim prilikama, ne bi trebalo sumnjati da bi odolio izazovu da ponovo sjedne za bubnjeve u Dugmetu. Makar za taj jedan jedini koncert. Sa druge strane je čovjek koji je odradio dva studijska i jedan koncertni album kao član Bijelog dugmeta - Dragan Điđi Jankelić, koji je, ako to možemo tako okarakterisati, Bebekov kadar. Koristeći pauzu nastalu Bregovićevim boravkom u vojsci, Željko Bebek je 1978. snimio svoj prvi solo album Skoro da smo isti, na kojem je za bubnjeve bio zadužen Điđi Jankelić. Kada je Ivandić nenadano dospio u zatvor, Bregović&co. su za snimanje albuma Bitanga i princeza morali potražiti novog bubnjara. Điđi je sa njima snimio taj album, zatim naredni Doživjeti stotu, kao i koncertni 5. april 1981. Kada se Ivandić vratio iz zatvora, opet je sjeo na bubnjarsku stolicu u Dugmetu, a Jankelić je nakon sviranja sa manjim sarajevskim bendovima osnovao školu za bubnjare i posvetio se pedagoškom radu. Za klavijaturama su se tokom postojanja Bijelog dugmeta izmjenjivala dva čovjeka. Na prva dva albuma svirao je Vlado Pravdić, čovjek koji je u grupu došao iz Indexa, što je već bila jaka preporuka, jaka kao i njegovo klasično muzičko obrazovanje. Njegov uticaj je primjetan na ranim radovima, da bi kasnije Bregović razbijao ustaljene muzičke sheme, što je Pravdiću bilo nepojmljivo. Kada je Pravdić otišao u vojsku, na njegovo mjesto privremeno je doveden Laza Ristovski iz grupe Smak. On je sa Dugmetom snimio jedan album, da bi se od Bitange i princeze Pravdić opet našao za klavijaturama. Od sredine osamdesetih ponovo je Ristovski u igri. Njegov stil sve više odgovara aranžmanskim rješenjima koja tada Bregović traži i jedno vrijeme Dugme svira u postavi sa dvojicom klavijaturista. Pravdić možda osjeća da je suvišan, možda je nešto drugo posrijedi, tek, posljednji album Ćiribiribela rade bez njega. Ipak, čini se nekako najlogičnijim da se na tom predviđenom koncertu nađu obojica. Pogotovo zbog činjenice da su imali posve različite zadatke na posljednjoj turneji koju su zajedno svirali i pokazalo se da svakog ima mjesta. Istina: Pravdić već dosta dugo ne svira, a Ristovski ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Pitanje vokala moglo bi biti dosta škakljivo. Sva trojica nekadašnjih pjevača - Željko Bebek, Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović - imaju svoje karijere. Naravno, nije to popularnost kakva je bila Dugmetova, ali sasvim dovoljna da ne moraju očajnički tražiti izlaz u obnavljanju stare slave sa grupom. Međutim, pretpostaviti je da neće olako odbaciti primamljivu finansijsku ponudu, a ni mogućnost nastupa na jednom takvom spektaklu. Teško je pomiriti pjevačke sujete, ali čini se da bi najjednostavnije i za publiku najprivlačnije rješenje bilo da se sva trojica pojave i otpjevaju pjesme koje im najviše leže. Svi navedeni su do sada bili oprezni u izjavama o mogućnosti ponovnog okupljanja, ali niko od njih nije (poput Bregovića) kategorički odbio tu varijantu. Uvijek su ostavljali dojam da su spremni razgovarati. Sada se čeka da misija kod Bregovića barem ostavi odškrinuta vrata realizaciji zajedničkog koncerta. (A. Misirlić) |